)
ZAGREB – Radi se o toploj ljubavnoj drami o diskriminacijama suvremenog doba u režiji britansko-srpske redateljice Aleksandre Milavić Davies, u kojoj tri glavne uloge igraju tri velike srpske glumice, Svetlana Bojković, Gorica Popović i Tanja Bošković.
One igraju tri heroine starije životne dobi – junakinje drame starice su impresivna životna staža, od 75 do 90 godina starosti, žene koje su gradile svijet u kojem žive, a kojemu su sada, u starosti, postale suvišne.
Zagrebačka publika dočekala je s oduševljenjem beogradske goste, a glumačku igru triju proslavljenih glumica ispratila ovacijama.
Predstava „Moja ti“ nastala je po dramskom predlošku suvremene srpske dramatičarke Olge Dimitrijević „Kako je dobro vidjeti te opet“, koji je pobijedio na natječaju za najbolji suvremeni domaći dramski tekst
Sterijinog pozorja 2014., te je premijerno izvedena na zatvaranju 62. Pozorja u lipnju ove godine. Njezina je središnja okosnica ljubavna priča, i to takva koju upoznajemo tek na njezinu kraju – Ivana je upravo umrla, a Dragici prijeti deložacija iz stana u kojemu su zajedno živjele proteklih 50 godina.
Ispod tog površinskog sloja, tekst se dotiče raznih problema suvremenosti, tematizirajući socijalizam kao nostalgično utočište onima koji se ne prepoznaju u novom političkom sustavu u kojemu jači pobjeđuje;treću životnu dob kao nepoželjan teret mlađim generacijama; seksualne (ne)slobode; ideološke podjele;ateizam nasuprot religije posttranzicijskih novovjernika.
Dimitrijević je u toj priči glas dala trima staricama – uz Dragicu, tu su još i Ruža i Zagorka – koje je sama nazvala „živim arhivima socijalizma“. One žive u velikim stanovima u centru grada na koje su oko bacilli nestrpljivi nasljednici ili grabežljivi investitori, nesposobne ili nevoljne uopće se i pokušati oduprijeti i potražiti pravdu na sudovima, jer ionako neće žive dočekati kraj sudskih procesa.
Ne smijemo prestati misliti o ljepšim i pravednijim svjetovima
Redateljica Milavić Davies u predstavu ih uvodi postupno, pa se tekst polako rastvara pred očima gledatelja, poput tepiha sa sve šarolikijim uzorcima, u komadu snažnog emotivnog naboja, proparanog epizodama melankolije, ali s puno duha i uz dozu humora.
Surovost stvarnosti očitovana u jeziku dijaloga prepliće se s poetičnošću unutarnjeg, onog nevidljivog sadržanog u didaskalijama koje je redateljica uplela u radnju pa tako likovi u „offu“ iznose opise, pojašnjenja, impresije i zaključke, proširujući prostor radnje na ono neizgovoreno.
Dragicu, koju igra Svetlana Bojković, iz stana izbacuje Ivanin sin (Ivan Mihailović), koji joj odbija priznati ugovor o doživotnom uzdržavanju. Lutajući izgubljeno gradom susreće staru prijateljicu Ružu (Gorica Popović), raspjevanu Dalmatinku koja se udala u Beogradu i tu ostala nakon što joj je umro muž. Ružina je susjeda Zagorka (Tanja Bošković), bivša sutkinja koja voli reći da je ona možda u mirovini, „ali Pravda nije“.
U toj temeljnoj priči u kojoj se osobe starije životne dobi susreću s konkretnim problemima života u modernom postsocijalističkom sustavu, koji upravo prolazi ili je prošao razdoblje tranzicije, nalazi se dramski dio teksta. Sve ostalo je, po riječima same redateljice – bajka, i to gotovo pa glazbena bajka, jer predstava je ispresijecana pjesmom, uz glazbenu pratnju uživo na klaviru koju izvodi Gorica Šutić. Kad Ruži investitori pokucaju na vrata s nalogom za rušenje, Zagorka baš tad odluči „otići od kuće“ gdje se djeca i unuci koji nikako da se osamostale prema njoj ponašaju kao prema retardiranom djetetu, a Dragici korumpirani sudski vještak zataji dokument koji je ključan kako bi dokazala pravovaljanost
ugovora o stanu, iz groba odjednom izlazi Ivana (Sofija Juričan), u obliku prekrasne mlade partizankekoja je sa svojom četom u mladosti izvojevala mnoge ratne pobjede i koja ne prihvaća poraz kao rješenje. Kao svaka bajka, priča ima sretan kraj, a ideju komada najbolje na kraju sažima Dragica, koja priznaje da je takav svršetak moguć samo u mašti, jer naravno da bi se u stvarnosti sve dogodilo drugačije, „ali, ako prestanemo misliti o ljepšim i pravednijim svjetovima, ufitiljili smo ga skroz!“.
Zagrebačka je publika oduševljeno ispratila glumački tim, kojemu su se na pozornici pridružile Milavić Davies i Dimitrijević, a zainteresiranost je pokazala i velikim odazivom na okrugli stol gdje je nakon izvedbe dobila priliku sudjelovati u razgovoru s akterima predstave i njezinim tvorcima, koji je u atriju kazališta moderirala teatrologinja Mira Muhoberac, a vodila glumica Gavelle Bojana Gregorić Vejzović.
Festival 32. Gavelline večeri ove se godine održava od 11. do 21. listopada, a donosi deset predstava u službenoj konkurenciji za festivalske nagrade te jednu koja će igrati izvan konkurencije. Sljedeća predstava u programu je u utorak, 17. listopada, „Ustav Republike Hrvatske“ zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Vinka Brešana.
SEEbiz.eu
ZAGREB – Radi se o toploj ljubavnoj drami o diskriminacijama suvremenog doba u režiji britansko-srpske redateljice Aleksandre Milavić Davies, u kojoj tri glavne uloge igraju tri velike srpske glumice, Svetlana Bojković, Gorica Popović i Tanja Bošković.
One igraju tri heroine starije životne dobi – junakinje drame starice su impresivna životna staža, od 75 do 90 godina starosti, žene koje su gradile svijet u kojem žive, a kojemu su sada, u starosti, postale suvišne.
Zagrebačka publika dočekala je s oduševljenjem beogradske goste, a glumačku igru triju proslavljenih glumica ispratila ovacijama.
Predstava „Moja ti“ nastala je po dramskom predlošku suvremene srpske dramatičarke Olge Dimitrijević „Kako je dobro vidjeti te opet“, koji je pobijedio na natječaju za najbolji suvremeni domaći dramski tekst
Sterijinog pozorja 2014., te je premijerno izvedena na zatvaranju 62. Pozorja u lipnju ove godine. Njezina je središnja okosnica ljubavna priča, i to takva koju upoznajemo tek na njezinu kraju – Ivana je upravo umrla, a Dragici prijeti deložacija iz stana u kojemu su zajedno živjele proteklih 50 godina.
Ispod tog površinskog sloja, tekst se dotiče raznih problema suvremenosti, tematizirajući socijalizam kao nostalgično utočište onima koji se ne prepoznaju u novom političkom sustavu u kojemu jači pobjeđuje;treću životnu dob kao nepoželjan teret mlađim generacijama; seksualne (ne)slobode; ideološke podjele;ateizam nasuprot religije posttranzicijskih novovjernika.
Dimitrijević je u toj priči glas dala trima staricama – uz Dragicu, tu su još i Ruža i Zagorka – koje je sama nazvala „živim arhivima socijalizma“. One žive u velikim stanovima u centru grada na koje su oko bacilli nestrpljivi nasljednici ili grabežljivi investitori, nesposobne ili nevoljne uopće se i pokušati oduprijeti i potražiti pravdu na sudovima, jer ionako neće žive dočekati kraj sudskih procesa.
Ne smijemo prestati misliti o ljepšim i pravednijim svjetovima
Redateljica Milavić Davies u predstavu ih uvodi postupno, pa se tekst polako rastvara pred očima gledatelja, poput tepiha sa sve šarolikijim uzorcima, u komadu snažnog emotivnog naboja, proparanog epizodama melankolije, ali s puno duha i uz dozu humora.
Surovost stvarnosti očitovana u jeziku dijaloga prepliće se s poetičnošću unutarnjeg, onog nevidljivog sadržanog u didaskalijama koje je redateljica uplela u radnju pa tako likovi u „offu“ iznose opise, pojašnjenja, impresije i zaključke, proširujući prostor radnje na ono neizgovoreno.
Dragicu, koju igra Svetlana Bojković, iz stana izbacuje Ivanin sin (Ivan Mihailović), koji joj odbija priznati ugovor o doživotnom uzdržavanju. Lutajući izgubljeno gradom susreće staru prijateljicu Ružu (Gorica Popović), raspjevanu Dalmatinku koja se udala u Beogradu i tu ostala nakon što joj je umro muž. Ružina je susjeda Zagorka (Tanja Bošković), bivša sutkinja koja voli reći da je ona možda u mirovini, „ali Pravda nije“.
U toj temeljnoj priči u kojoj se osobe starije životne dobi susreću s konkretnim problemima života u modernom postsocijalističkom sustavu, koji upravo prolazi ili je prošao razdoblje tranzicije, nalazi se dramski dio teksta. Sve ostalo je, po riječima same redateljice – bajka, i to gotovo pa glazbena bajka, jer predstava je ispresijecana pjesmom, uz glazbenu pratnju uživo na klaviru koju izvodi Gorica Šutić. Kad Ruži investitori pokucaju na vrata s nalogom za rušenje, Zagorka baš tad odluči „otići od kuće“ gdje se djeca i unuci koji nikako da se osamostale prema njoj ponašaju kao prema retardiranom djetetu, a Dragici korumpirani sudski vještak zataji dokument koji je ključan kako bi dokazala pravovaljanost
ugovora o stanu, iz groba odjednom izlazi Ivana (Sofija Juričan), u obliku prekrasne mlade partizankekoja je sa svojom četom u mladosti izvojevala mnoge ratne pobjede i koja ne prihvaća poraz kao rješenje. Kao svaka bajka, priča ima sretan kraj, a ideju komada najbolje na kraju sažima Dragica, koja priznaje da je takav svršetak moguć samo u mašti, jer naravno da bi se u stvarnosti sve dogodilo drugačije, „ali, ako prestanemo misliti o ljepšim i pravednijim svjetovima, ufitiljili smo ga skroz!“.
Zagrebačka je publika oduševljeno ispratila glumački tim, kojemu su se na pozornici pridružile Milavić Davies i Dimitrijević, a zainteresiranost je pokazala i velikim odazivom na okrugli stol gdje je nakon izvedbe dobila priliku sudjelovati u razgovoru s akterima predstave i njezinim tvorcima, koji je u atriju kazališta moderirala teatrologinja Mira Muhoberac, a vodila glumica Gavelle Bojana Gregorić Vejzović.
Festival 32. Gavelline večeri ove se godine održava od 11. do 21. listopada, a donosi deset predstava u službenoj konkurenciji za festivalske nagrade te jednu koja će igrati izvan konkurencije. Sljedeća predstava u programu je u utorak, 17. listopada, „Ustav Republike Hrvatske“ zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Vinka Brešana.
SEEbiz.eu