PREMINUO DRAGAN NIKOLIĆ

11. mart 2016

U Beogradu je jutros u sedamdeset drugoj godini umro, jedan od naših najvećih, najslavnijih i najvoljenijih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije, legendarni DRAGAN NIKOLIĆ.
Svojom jedinstvenom glumačkom igrom, prividno bez napora, sa velikom sugestivnošću i neponovljivim duhovnim šarmom udahnuo je život kultnim antiherojima među kojima su: Džimi Barka, legendarni Flojd, neodoljivo simpatični Prle, šarmer Popaj, divlji Vlah-Alija, gradski vitez Urke… Dragan Nikolić je glumac bez koga se, posle više od stotinu briljantno odigranih uloga, u kojima je pokazao da u njegovom izražajnom registru ima mesta i za neznane nacionalne junake, romantične zavodnike sa građanskim ili polugrađanskim pedigreom, likove sa sumnjivog vrha i nesumnjivog društvenog dna – ne može ni zamisliti domaća filmska i pozorišna umetnost.
Rođen je u Beogradu, 20. avgusta 1943. godine. Posle studija glume na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, filmsku karijeru otpočinje glavnom ulogom u filmu Živojina Pavlovića Kad budem mrtav i beo (1967.) godine, za koju je (s onom u filmu „Tri sata za ljubav“, F. Hadžića) nagrađen diplomom na Filmskom festivalu u Puli 1968. godine. U svojoj prvoj velikoj ulozi zablistao je kao Džimi Barka, sezonski radnik labilnog morala koji pogine, a da nije našao svoje mesto u društvu i u životu (što je osobina i mnogih njegovih kasnijih likova), koji je u mnogim anketama filmskih kritičara proglašavan za jedan od tri najbolja filma stvorena na južnoslovenskim prostorima. Ovaplotivši legendarni lik mladog prevaranta, secikese i zavodnika devojaka i žena iz uboge provincije i periferije normalnog života, obojivši ga nehotičnim humorom i diskretnom samoironijom, Nikolić je već ovim junakom svoje buduće glumačke kreacije: palanački sanjari, večiti gubitnici, šarmeri na prvu loptu, mladići koji žive tu pored nas, a ponekad i u nama. Ali, to je samo jedna boja u Nikolićevom spektru. Glumačko sazrevanje, sa nizom uspelih kreacija likova iz svoje generacije, donosi mu 1985. godine Oktobarsku nagradu Grada Beograda za „kreativnu sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikog psihološkog raspona“ (Uloga nasilnika Gare u filmu „Život je lep“ B. Draškovića).
Glavne i veće sporedne uloge ostvario je u više od osamdeset filmova (Horoskop (B. Drašković), Bube u glavi (M. Radivojević), Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji (B. Čengić), Mladi zdrav ko ruža (J. Jovanović), Beg (M. Radivojević – Nagrađen na Festivalu u Nišu nagradom „Car Konstantin“ 1972.), Kičma (V. Gilić), Nacionalna klasa (Goran Marković – Car Konstantin 1979.), Ko to tamo peva (S. Šijan), Banović Strahinja (V. Mimica – za ulogu turskog pljačkaša Alije nagrađen Zlatnom Arenom u Puli 1981.), Sezona mira u Parizu (P. Golubović), Nešto između (S. Karanović), Balkan ekspres (B. Baletić), Obećana zemlja (V. Bulajić), Urnebesna tragedija (G. Marković), Bure baruta (G. Paskaljević), Underground (E. Kusturica), Zona Zamfirova (Z. Šotra), Turneja (G. Marković)…
Nastupa i u kratkim igranim filmovima i na televiziji. Veliku popularnost doneo mu je lik Prleta iz filmova i tv serije Otpisani (1974) i Povratak otpisanih (1976) u režiji Aleksandra Đorđevića.
Kao stalni član ansambla Pozorišta Atelje 212, u kojem je od 1969. godine, ostvario je mnogo uloga i vrlo uspešnu pozorišnu karijeru – Generalska užina (Rober), Veza (Kauboj), Kosa (Berger), Rano jutro (Len), Ziger-Zager (Hari Fliton), Derviš i smrt (Muselim), Lulu (Džek Trbosek), Tom Pejn (Tom Pejn), Maratonci trče počasni krug (Đenka Đavo), Sladostrasnici-Karamazovi (Mladi gospodin), Portnojeva boljka (Aleksandar Portnoj), Molijer (Markiz d’Orsinji), Kod lepog izgleda (Maks), Seljaci, radnici i prirodna inteligencija (Miodrag), Višnjevi sad (Petar Sergejevič Trofimov), Protuve piju čaj (Čeda), Svadba (Maks), Dekameron 81 (Lekar), Priče iz bečke šume (Alfred), Metastabilni graal (Kardinal Pjetro Gašpari), Prosjačka opera (Mekhit), Sveti Georgije ubiva aždahu (Gavrilo Vukotić), Filumena Marturano (Domeniko Sorijano), Peg srce moje (Brent), Posetilac (Nepoznati)… U Zvezdara teatru veoma uspešno igrao je u predstavama: Ptic i ptica, U plamenu strasti, Malo ljubavi, malo mržnje, Urnebesna tragedija. U Beogradskom dramskom pozorištu: Frederik (Frederik)…
Tokom dve sezone 1982. i 1983. godine igrao je u pariskom Theatre de la Vill glavne uloge u predstavama Na dnu, Maksima Gorkog (lopova Vaska Pepela) u režiji rumunskog reditelja L. Pintiliea i u predstavi Majstor i Margarita, M.A. Bulgakova (Isusa Hrista) u režiji M. Šerbana.
Dobitnik je svih značajnih filmskih nagrada uključujući Nagradu za životno delo „Pavle Vujisić“ 2000. godine.
Datum komemoracije i sahrane biće naknadno objavljen.

U Beogradu je jutros u sedamdeset drugoj godini umro, jedan od naših najvećih, najslavnijih i najvoljenijih glumaca sa prostora bivše Jugoslavije, legendarni DRAGAN NIKOLIĆ.
Svojom jedinstvenom glumačkom igrom, prividno bez napora, sa velikom sugestivnošću i neponovljivim duhovnim šarmom udahnuo je život kultnim antiherojima među kojima su: Džimi Barka, legendarni Flojd, neodoljivo simpatični Prle, šarmer Popaj, divlji Vlah-Alija, gradski vitez Urke… Dragan Nikolić je glumac bez koga se, posle više od stotinu briljantno odigranih uloga, u kojima je pokazao da u njegovom izražajnom registru ima mesta i za neznane nacionalne junake, romantične zavodnike sa građanskim ili polugrađanskim pedigreom, likove sa sumnjivog vrha i nesumnjivog društvenog dna – ne može ni zamisliti domaća filmska i pozorišna umetnost.
Rođen je u Beogradu, 20. avgusta 1943. godine. Posle studija glume na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, filmsku karijeru otpočinje glavnom ulogom u filmu Živojina Pavlovića Kad budem mrtav i beo (1967.) godine, za koju je (s onom u filmu „Tri sata za ljubav“, F. Hadžića) nagrađen diplomom na Filmskom festivalu u Puli 1968. godine. U svojoj prvoj velikoj ulozi zablistao je kao Džimi Barka, sezonski radnik labilnog morala koji pogine, a da nije našao svoje mesto u društvu i u životu (što je osobina i mnogih njegovih kasnijih likova), koji je u mnogim anketama filmskih kritičara proglašavan za jedan od tri najbolja filma stvorena na južnoslovenskim prostorima. Ovaplotivši legendarni lik mladog prevaranta, secikese i zavodnika devojaka i žena iz uboge provincije i periferije normalnog života, obojivši ga nehotičnim humorom i diskretnom samoironijom, Nikolić je već ovim junakom svoje buduće glumačke kreacije: palanački sanjari, večiti gubitnici, šarmeri na prvu loptu, mladići koji žive tu pored nas, a ponekad i u nama. Ali, to je samo jedna boja u Nikolićevom spektru. Glumačko sazrevanje, sa nizom uspelih kreacija likova iz svoje generacije, donosi mu 1985. godine Oktobarsku nagradu Grada Beograda za „kreativnu sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikog psihološkog raspona“ (Uloga nasilnika Gare u filmu „Život je lep“ B. Draškovića).
Glavne i veće sporedne uloge ostvario je u više od osamdeset filmova (Horoskop (B. Drašković), Bube u glavi (M. Radivojević), Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji (B. Čengić), Mladi zdrav ko ruža (J. Jovanović), Beg (M. Radivojević – Nagrađen na Festivalu u Nišu nagradom „Car Konstantin“ 1972.), Kičma (V. Gilić), Nacionalna klasa (Goran Marković – Car Konstantin 1979.), Ko to tamo peva (S. Šijan), Banović Strahinja (V. Mimica – za ulogu turskog pljačkaša Alije nagrađen Zlatnom Arenom u Puli 1981.), Sezona mira u Parizu (P. Golubović), Nešto između (S. Karanović), Balkan ekspres (B. Baletić), Obećana zemlja (V. Bulajić), Urnebesna tragedija (G. Marković), Bure baruta (G. Paskaljević), Underground (E. Kusturica), Zona Zamfirova (Z. Šotra), Turneja (G. Marković)…
Nastupa i u kratkim igranim filmovima i na televiziji. Veliku popularnost doneo mu je lik Prleta iz filmova i tv serije Otpisani (1974) i Povratak otpisanih (1976) u režiji Aleksandra Đorđevića.
Kao stalni član ansambla Pozorišta Atelje 212, u kojem je od 1969. godine, ostvario je mnogo uloga i vrlo uspešnu pozorišnu karijeru – Generalska užina (Rober), Veza (Kauboj), Kosa (Berger), Rano jutro (Len), Ziger-Zager (Hari Fliton), Derviš i smrt (Muselim), Lulu (Džek Trbosek), Tom Pejn (Tom Pejn), Maratonci trče počasni krug (Đenka Đavo), Sladostrasnici-Karamazovi (Mladi gospodin), Portnojeva boljka (Aleksandar Portnoj), Molijer (Markiz d’Orsinji), Kod lepog izgleda (Maks), Seljaci, radnici i prirodna inteligencija (Miodrag), Višnjevi sad (Petar Sergejevič Trofimov), Protuve piju čaj (Čeda), Svadba (Maks), Dekameron 81 (Lekar), Priče iz bečke šume (Alfred), Metastabilni graal (Kardinal Pjetro Gašpari), Prosjačka opera (Mekhit), Sveti Georgije ubiva aždahu (Gavrilo Vukotić), Filumena Marturano (Domeniko Sorijano), Peg srce moje (Brent), Posetilac (Nepoznati)… U Zvezdara teatru veoma uspešno igrao je u predstavama: Ptic i ptica, U plamenu strasti, Malo ljubavi, malo mržnje, Urnebesna tragedija. U Beogradskom dramskom pozorištu: Frederik (Frederik)…
Tokom dve sezone 1982. i 1983. godine igrao je u pariskom Theatre de la Vill glavne uloge u predstavama Na dnu, Maksima Gorkog (lopova Vaska Pepela) u režiji rumunskog reditelja L. Pintiliea i u predstavi Majstor i Margarita, M.A. Bulgakova (Isusa Hrista) u režiji M. Šerbana.
Dobitnik je svih značajnih filmskih nagrada uključujući Nagradu za životno delo „Pavle Vujisić“ 2000. godine.
Datum komemoracije i sahrane biće naknadno objavljen.