)
Atelje je bio kuća svih glumaca Beograda i režiseri su mogli birati odgovarajuće za svoj projekat. Plan je bio širok: nova domaća djela i klasika cijele Jugoslavije, strana djela, portreti glumaca i književnika, monodrame, pantomime, zapravo sve što liči na pozorište, a ima kvalitet i može da stane na tu malu scenu.
Jednog dana Mira Trailović nam je kazala: „Dobićemo dvoranu“. To je bio klub „Borbe“ u Borbinoj zgradi. Pojavio se Radoš Novaković. Došao nam je prijatelj i prvi upravnik novog prostora. Visok, tanak, proređene crne kose, sa očima srndaća a brcima kao mala gusta četka. Lijepo lice. Lijeno se njihao. Ruke su mu bile lijepe i punašne, male, s prstima malo punijim, tako da sam uvijek mislila može li čvrsto stisnuti pesnicu i tresnuti o sto. Nisam to dočekala. Duhovito, inteligentno, zasićeno su mu klizile riječi i misli. Topao glas odavao je dobrog čovjeka. Igrala sam Sofkinu majku Todoru u njegovom filmu „Sofka“.
Radoš Novaković bio je dvije godine upravnik. Nakon njega došao je Bojan Stupica i dao svoju jarku boju Ateljeu. Sagradio je i novu zgradu. Mira je bila i Bojanov zamjenik. Atelje 212 se širio i najedanput počeo gubiti svoj prvi oblik, što je i normalno.
Kao prvu predstavu u novom pozorištu igrali smo Geteovog „Fausta“. U to se vrijeme igrao „Faust“ u prijevodu Tita Strocija, u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa je ideja lako došla, jer je u planu nove pozornice bila i klasika, još neprikazivana u Beogradu, a u kamernom obliku.
„Kvartet“ je probao „Fausta“. Koncertno, naravno. Trebalo je „Fausta“ dobrano kratiti. To je učinio Mata Milošević, tako da su najvažniji tekstovi podijeljeni na nas četvoro i bili smo svi zadovoljni. Zabavljali smo se.
Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put… Da, i Faust – Mata je malo sjedio, Mefisto – Ljubiša je obilazio stolicu, Viki – spajač scena ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna. Zapravo smo nas četvoro bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku djelovali kao „novina“. Probali smo.
Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Brojali smo ih. Tačno 212. Svi su kulturni radnici počeli govoriti o potrebi za jednim teatrom s „novim tendencijama“, o avangardi i, eto, došla su „nova“ nastojanja. A kako to pozorište nije imalo sve potrebne rekvizite da bi bilo „pravo“ pozorište, nazvali smo ga svi zajedno Atelje. Dakle – Atelje 212.
Trebalo je da u početku budu tri predstave nedeljno. Novina je bila i što smo publici bili sasvim blizu, pa je mogla primjetiti svaku i najmanju promjenu na glumačkom licu, mogla je čuti šuštanje haljine. Mogli su nam vidjeti plombu u zubima i mogli smo im bez napora pružiti ruku i rukovati se s prvim i drugim redom. Ta blizina im je godila i bili su tihi i zatečeni.
I nama je blizina bila interesantna. Nije trebalo savladavati prostor, a da se to „ne primjećuje“. To je svakako novina za publiku, a nama zgodno, jer smo sa mnogo manje sredstava mogli postići dobre rezultate. Taj poduhvat, kao novinu, imao je u vidu i Gradski odbor, kad nam je dao relativno veliku svotu od dva miliona dinara, koja će ipak jedva pokriti troškove novog pozorišta do kraja godine.
Marija Crnobori
Atelje je bio kuća svih glumaca Beograda i režiseri su mogli birati odgovarajuće za svoj projekat. Plan je bio širok: nova domaća djela i klasika cijele Jugoslavije, strana djela, portreti glumaca i književnika, monodrame, pantomime, zapravo sve što liči na pozorište, a ima kvalitet i može da stane na tu malu scenu.
Jednog dana Mira Trailović nam je kazala: „Dobićemo dvoranu“. To je bio klub „Borbe“ u Borbinoj zgradi. Pojavio se Radoš Novaković. Došao nam je prijatelj i prvi upravnik novog prostora. Visok, tanak, proređene crne kose, sa očima srndaća a brcima kao mala gusta četka. Lijepo lice. Lijeno se njihao. Ruke su mu bile lijepe i punašne, male, s prstima malo punijim, tako da sam uvijek mislila može li čvrsto stisnuti pesnicu i tresnuti o sto. Nisam to dočekala. Duhovito, inteligentno, zasićeno su mu klizile riječi i misli. Topao glas odavao je dobrog čovjeka. Igrala sam Sofkinu majku Todoru u njegovom filmu „Sofka“.
Radoš Novaković bio je dvije godine upravnik. Nakon njega došao je Bojan Stupica i dao svoju jarku boju Ateljeu. Sagradio je i novu zgradu. Mira je bila i Bojanov zamjenik. Atelje 212 se širio i najedanput počeo gubiti svoj prvi oblik, što je i normalno.
Kao prvu predstavu u novom pozorištu igrali smo Geteovog „Fausta“. U to se vrijeme igrao „Faust“ u prijevodu Tita Strocija, u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa je ideja lako došla, jer je u planu nove pozornice bila i klasika, još neprikazivana u Beogradu, a u kamernom obliku.
„Kvartet“ je probao „Fausta“. Koncertno, naravno. Trebalo je „Fausta“ dobrano kratiti. To je učinio Mata Milošević, tako da su najvažniji tekstovi podijeljeni na nas četvoro i bili smo svi zadovoljni. Zabavljali smo se.
Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put… Da, i Faust – Mata je malo sjedio, Mefisto – Ljubiša je obilazio stolicu, Viki – spajač scena ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna. Zapravo smo nas četvoro bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku djelovali kao „novina“. Probali smo.
Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Brojali smo ih. Tačno 212. Svi su kulturni radnici počeli govoriti o potrebi za jednim teatrom s „novim tendencijama“, o avangardi i, eto, došla su „nova“ nastojanja. A kako to pozorište nije imalo sve potrebne rekvizite da bi bilo „pravo“ pozorište, nazvali smo ga svi zajedno Atelje. Dakle – Atelje 212.
Trebalo je da u početku budu tri predstave nedeljno. Novina je bila i što smo publici bili sasvim blizu, pa je mogla primjetiti svaku i najmanju promjenu na glumačkom licu, mogla je čuti šuštanje haljine. Mogli su nam vidjeti plombu u zubima i mogli smo im bez napora pružiti ruku i rukovati se s prvim i drugim redom. Ta blizina im je godila i bili su tihi i zatečeni.
I nama je blizina bila interesantna. Nije trebalo savladavati prostor, a da se to „ne primjećuje“. To je svakako novina za publiku, a nama zgodno, jer smo sa mnogo manje sredstava mogli postići dobre rezultate. Taj poduhvat, kao novinu, imao je u vidu i Gradski odbor, kad nam je dao relativno veliku svotu od dva miliona dinara, koja će ipak jedva pokriti troškove novog pozorišta do kraja godine.
Marija Crnobori